ŽUPLJANI DRIJENČA
utorak, 15.08.2017.
SPOMEN OBILJEŽJE ŽRTVAMA KOMUNIZMA
Tuzlanska županija - SOLI. U Drijenči zaseoku Bučje kod Tuzle postavljeno je prvo spomen obilježje žrtvama komunizma na prostorima Tuzlanske županije - Soli. Naime, radi se o spomen obilježju koje je podigla obitelj Filipović iz Bučja svome djedu i stričevima koji su bili žrtve komunista koji na žalost nikada nisu odgovarali za svoje zločine a umrli su prirodnom smrću uživajući do kraja svog života na krvi i ubijanju stečenu mirovinu kao sudionici NOR-a. Tri brata – Blagoja, Franjo i Ivo, su odlučili podići spomen obilježje upravo iz razloga velike nepravde koja je počinjena njihovoj obitelji a za koju se moralo šutjeti desetljećima i skrivati od javnosti. Konačno je došlo vrijeme da se zna istina i da se oda počast nevinim civilnim žrtvama obitelji Filipović te da žrtve nađu konačno svoj smiraj.
petak, 26.05.2017.
MOL I BARKA
MOL I BARKA
Da mi je znati što je s onom mojom krhkom barkom što mi se preko noći odriješila s veza i otplovila u nepoznatom pravcu? Zašto je pobjegla kad sam je toliko volio i stalno sebi privlačio? Htio sam je zadržati na svom navozu ili barem na vezu. Bunila se protiv moje ljubavi i želje da joj život obdarim sigurnošću. Iako sam je stalno poučavao kako su pučina i more opasni i nemirni, prepuni zamki za neiskusne barke, otplovila je i to kradom.
Što bi joj smetalo da je ostala ovdje u luci? More je posvuda gotovo jednako slano i mokro. Kad se podigne i zahuči oluja poput ove, moja se duša uskovitla, a valovi, udarajući u me, donose mi intenzivne misli o njoj.
Upitat ću ovu lađu, koja, bez obzira na nevrijeme, ulazi u luku ponosno uspravljenog jarbola, je li ju slučajno negdje srela, ili čula što se s njom dogodilo?
Vidjela sam jednu, poput te, o kojoj govoriš.
Nedavno je u jednoj oluji umalo platila glavom neiskustvo. Odnijeli su je na remont polomljenih rebara, ali ipak živu. Proći će s nekoliko šavova i zakrpa. Žao mi je što joj se dogodila nesreća, ali ona okrivljuje tebe.
Ne bih ulazio u procjenu krivice, odgovorio sam joj žurno, misleći u sebi kako bi i ona mogla, zbog svog ponosa, stradati. Htio sam joj dati nekoliko savjeta, ali ona me samo dostojanstveno odmjerila i nastavila:
Poštujem tvoju dobrotu i ljubav. Ta i ja sam večeras na tvome vezu. Ipak, držim kako bi bilo bolje da si svoju barku naučio vještini moreplovstva, umjesto što si je posesivno držao zavezanu na suhom, dopuštajući joj tek tu i tamo sići u vodu. Ona je ipak načinjena da bi plovila.
Vidiš li galebove, ne možeš ih zamisliti da ne lete, a ti tako načinjen ne možeš ploviti, zar ne? Kad vežeš, veži ljubavlju vjetra, što nadima jedra i vodi lađu k tebi, i drži uvijek raširene ruke za njezin povratak, tad će ti se sigurno vratiti.
Ne sputavaj joj želju da slobodno plovi, otkriva i istražuje nepoznato, kako se njezin put u slobodu ne bi pretvorio u bijeg od tebe. Neka joj tvoje povjerenje i ljubav jamče da u svakoj oluji ima siguran vez na koji će se privezati, nasloniti glavu na voljeno rame i odmoriti.
Ako si je doista razumio i osposobio da bude ono što jest, vjeruj u nju i u njezinu slobodu, tek tada će ti se rado vratiti, pričati svoje doživljaje na tvojim grudima, i ti ćeš biti suradnik njezine misije.
Kad je mirno more, maksimalno popusti svoj stisak, a kad zapuhnu vjetrovi, ne ostavljaj je na labavom vezu, već čvrsto stisni u zagrljaj kako je more ne bi razbilo o hridine!
(iz časopisa RHEMA)
Oznake: barka
nedjelja, 08.05.2016.
Ukratko o župi Drijenča
Drijenča je naselje smješteno na obroncima planine Majevice, udaljeno oko 12 kilometara zračne linije sjeverno od tuzle. Župa, posvećena sv. Anti Padovanskom, osnovana je 1986, odvajanjem od župe Breške.
Povijesni tijek rađanja ove župe započinje zapravo nastankom samostana Gradovrh u 15. Stoljeću, kada franjevci iz ovoga samostana pastoralno služe ovdašnjim vjernicima. Nakon propasti Gradovrha, odnosno nastankom franjevačkog samostana u Donjim Solima (Soli su stari naziv za Tuzlu), pastoralnu i svaku drugu brigu za Drijenčane preuzimaju franjevci iz Soli (Tuzle). Nastankom Lipničke kapelanije 1823, odnosno stalnim boravkom jednog franjevca u Lipnici, pastoralna briga prelazi na njega. Preseljenjem kapelana 1836. U Breške, a posebno nakon uspostavljanja tamošnje župe 1839. Godine, sve pastoralne dužnosti do osnivanja župe Drijenča 1986. obavljaju franjevci s Brežaka.
ŽUPU TVORI NASELJE DRIJENČA
s nekoliko svojih zaselaka; Bučje, Toljaci, Dalgine, Brčine Perivoj, Lučići, Brdo, Martinovići, Kolice i Dugonje), koje nakon rata pripada novouspostavljenoj općini Čelić Federacija BiH).
U Drijenči je prvotno postojala drvena kapela podignuta krajem osmanske vladavine. Na njezinu mjestu je 1969. izgrađena podružna crkva brežačke župe, koja je neko vrijeme služila i kao župna crkva. U ratu 1992 95. u nekoliko je navrata crkva granatirana te je teško stradala.Nova, sadašnja sadašnja župna crkva, tradicionalnih sakralnoarhitektonskih oblika, izgrađena je po projektu ing. Jure Pranjića iz Tuzle, a ponajviše zaslugom župnika fra Marka Kobaša, koji je zajedno sa župljanima započeo i njezino umjetničko uređenje.
Umjetnička djela
DO JUBILARNE GODINE (2009)
za župu Drijenča u umjetničkome uređenju crkve učnjeno je mnogo. Akadernski slikar Đuro Seder izradio je u prezbiteriju crkve vitraje s likovima Sv. Franje i Sv. Ante (2002). Ovaj eminentni hrvatski umjetnik sakralne umjetnosti izradio je također i nacrte za još četrnaest vitraja na prozorima u lađi crkve, koji su početkom 2011. godine i postavljeni. Sedam vitraja posvećeno je temama iz života svetoga Franje Asiškoga (lijeva strana od ulaza), a drugih sedam (desno) prikazuju motive iz Pjesme brata Sunca ovoga sveca. Time je crkva dobila franjevački sakralni izraz, koji prvotno svjedoči o duhovnosti i pastoralnoj brizi franjevaca za ljude ovih krajeva, ali i izražava određenu dušu pobožnosti mjesnoga stanovništva. Akadernski kipar Mile Blažević izradio je za prezbiterij crkve Raspeće u drvu (2002), a istom umjetniku aktualni župnik fra Marko Antić povjerio je i cjelokupno unutarnje uređenje crkve: izradu nacrta za prezbiterij, novi oltar, oltarni križ, ambon, tabernakul s motivom posljednje večere, krstionicu, sedilije, rasvjetu i drugo.
Zagrebačka umjetnica Blaženka Salvarda izradila je dva oveća mozaika Uskrsnuće i Krštenje na rijeci Jordanu (2002) te Put križa (2004). Ranije postaje križnoga puta postavljene su sada u četrnaest malih kapelica uz cestu koja povezuje župnu crkvu s mjesnim grobljem. Već tradicionalno jedan petak u korizmi okupi na ovome Križnom putu vjernike iz cijeloga tuzlanskoga kraja.
Župna kuća
KAO ŽUPNI STAN OD 1987. SLUŽI OTKUPLJENA OBITELJSKA kuća koja je temeljito obnovljena i rekonstruirana (1994 2010), tako da danas, uz župni ured, stan i pomožne prostorije, ona sadrži funkcionalne prostorije za mlade opremljene s kompjutorima i malom knjižnicom.
Župa je 1991. imala oko 1.230 katolika. Zbog iseljavanja, uglavnom iz gospodarskih razloga, danas u Drijenči živi oko 400 župljana. Velika drijenačka dijaspora, rasuta po cijeloj Europi, još je vezana uz svoj zavičaj, pa Drijenča tijekom uskrsnih i bozićnih blagdana te godišnjih odmora bude prepuna ljudi, koji polagano obnavljaju svoje stare kuće i grade nove, pokazujući time vjernost svome zavičaju i svojoj rodnoj grudi.
Skromna proslava 25. obljetnice zupe Drijenča želi podsjetiti ponajprije same Drijenčane na vrijednost i važnost vlastitoga trajanja na obroncima Majevice, ali i na golemi i uporni rad franjevaca Bosne Srebrene u čuvanju i održanju ovdašnjega hrvatskoga i katoličkog stanovništva
kroz burnu povijest naše domovine Bosne i Hercegovine.
nedjelja, 29.03.2015.
5 savjeta pape Franje za sretan život!
1. ŽIVI I PUSTI DRUGE NEKA ŽIVE
„Sve nas treba voditi ovo načelo“, kaže Papa.
2. DARUJ SE DRUGIMA
„Ako se povučemo u sebe postajemo egocentrični“, naglašava Papa, a „ustajala voda brzo se usmrdi.“
3. IDI SMIRENO KROZ ŽIVOT
Za ovo načelo Papu je nadahnuo Don Segundo Sombra (lik iz romana argentinskog pisca Ricarda Guiraldesa) koji je u mladosti živio brzo poput rijeke, a u starosti je postao poput jezera koje se kreće mirno i ponizno.
4. IMAJ ZDRAV OSJEĆAJ ZA SLOBODNO VRIJEME
„Književnost, umjetnost i igra s djecom nestaju“, istaknuo je Papa. „Konzumerizam nam je donio nemir i stres, a ljudi su izgubili zdrav osjećaj za dokolicu.“ Vrijeme koje obitelj provodi zajedno uglavnom podrazumijeva gledanje televizije, čak i tijekom zajedničkog blagovanja, što „ne dopušta komunikaciju“. Iako je teško pronaći vrijeme za igru, jer roditelji često s posla dolaze kasno, “ona je nužna”.
5. ČUVAJ NEDJELJU ZA OBITELJ
ponedjeljak, 18.03.2013.
Izviješće najkompetentnije osobe Zvonka Jurića o ratnim zbivanjima
Izviješće najkompetentnije osobe Zvonka Jurića o ratnim zbivanjima, zapovjednika 115. Brigade Zrinski Hrvatskog vijeća obrane Herceg-Bosne. Smatram da ovo izviješće treba biti dostupno svakom drjenčaninu kao i svima drugima u svrhu očuvanja istine iz tog ratnog perioda i nedopuštanja iskrivljivanja istine o braniteljima HVO-a s tog područja.
Spomen poginulim braniteljima 115. Brigade HVO „Zrinski“ u Drijenči
Zvonko Jurić: Othrvali su se i srpskomu oružju i muslimanskoj izdaji
Autor: hrvatska riječ: kol. 09. 2012 ;
“Kao zapovjednik 115. brigade Zrinski Hrvatskoga vijeća obrane Hrvatske Republike Herceg-Bosne, od osnutka pa sve do završetka njezina ratnog puta, a prije toga prvi zapovjednik Samostalne bojne Propatria, osjećam zapovjedničku, moralnu i svaku drugu obvezu podnijeti ovo izvješće svojim pretpostavljenima i kazati kako je raspuštanje isto kao i ustrojavanje ove brigade, bilo plansko, a ne stihijsko, potreba jednoga trenutka i interesa hrvatskoga naroda, potkrijepljena odlukama političkoga vodstva HVO HZ Soli, prožeta stajalištima svekolike hrvatske duhovne i intelektualne elite, koja se, zajedno s mojim zapovjedništvom, cijelo vrijeme postojanja brigade rukovodila posebnim i općim interesima hrvatskoga pučanstva naših prostora, ne želeći mu nauditi niti u jednomu trenutku ili dovesti u pitanje njegovu egzistenciju, dostojanstvo i materijalna dobra”, zapisao je pukovnik Zvonko Jurić u Izvješću kojega je poslao Glavnomu stožeru HVO-a nakon raspuštanja tuzlanske 115. brigade.
U Tuzli su već u ožujku 1992. godine ustrojene prve postrojbe HVO-a (Sokolovi iz Živinica i Propatria iz Drijenče), uspostavljajući nadzor nad prostorom na kojemu žive Hrvati, poglavito u podmajevičkim selima, gdje je prijetila i najveća opasnost od srpskoga agresora. U međuvremenu se organizira i Teritorijalna obrana, iz koje će kasnije izrasti Armija RBiH, a hrvatski bojovnici uvezuju mlade hrvatske postrojbe s područja pet općina (Lopare, Živinice, Lukavac, Banovići i Tuzla} u jednu brigadu, čiju osnovu čine spomenute Propatria i Sokolovi.
Prva ustrojena brigada
Tuzlanska 115. brigada Zrinski HVO službeno je osnovana 10. svibnja 1992. godine i bila je prvom ustrojenom obrambenom vojnom postrojbom na tuzlanskomu ozemlju. Upravo su njezini pripadnici izvodili tamošnje prve pothvate protivu JNA i četničkih paravojnih snaga. Zapovjedništvo su činili branitelji s ispečenim jednogodišnjim iskustvom sa slavonskih bojišnica, gdje su, kao dragovoljci, branili napadnutu Hrvatsku, a Brigada je, osim na tuzlanskomu području, borbeno djelovala i na planinama Majevici i Ozrenu, potom prema Šekovićima, u Gradačcu i u Bosanskoj posavini, na prostoru Brčkoga.
Od osnutka pa do raspuštanja, do kojega je došlo 10. siječnja 1994. godine, Brigadom je zapovijedao pukovnik Zvonko Jurić. U sustav HVO-a upisana je pod ustrojbenom oznakom R-1335 Tuzla, a činile su ju: Prva bojna Pro patria, Druga bojna Frankopan, Treća bojna Herceg Stjepan i Četvrta bojna Kralj Tomislav. Brojala je ukupno više od tri tisuće pripadnika i ostvarila potpunu zaštitu hrvatskih prostora tuzlanskoga podneblja, davši značajan obol obrani Posavine, na prostoru djelovanja 108. brigade HVO-a, gdje je i pretrpjela najveće gubitke, čak 61% od ukupnoga broja poginulih joj pripadnika.
“Naš se narod u potpunosti poistovjetio s našom vojskom. Naše je postojanje i djelovanje toliko ujedinilo hrvatsko tijelo u Tuzli, da je iz naše brigade iznikao čitav niz športskih, kulturnih i gospodarskih ustanova pa čak i stvorena podloga za ustrojavanje političkoga tijela HVO HZ Soli. U našim smo selima potpomogli školstvo i zdravstvo, izgradili smo 5,5 km prometnice koja i danas spaja Drijenču s ostalim hrvatskim selima. Čak je i Hrvatsko športsko društvo Zrinski, koje je djelovalo od 1913. do 1949. godine, našom zapoviješću obnovljeno u listopadu 1993. godine”, prisjeća se za Hrsvijet.net danas ponosni veteran Zvonko Jurić.
Tuzlanska je 115. brigada bila u tim početcima materijalno i tehnički izrazito nadmoćna u odnosu na sve postrojbe kasnije nastale Armije RBiH, a tijekom 1992. i 1993. godine, tuzlansko su podneblje nadzirali kao dio zapovjednoga sustava HVO-a HR HB, ali u suradnji s Drugim armijskim korpusom, čineći zajednički obrambeni sustav od srbijanskih i mjesnih srpskih vojnih i paravojnih odreda.
Početak hrvatsko-muslimanskoga rata
“Sveza s političkim i vojnim vrhom Herceg-Bosne putem logistike, ustroj prema načelu pješačke brigade HVO-a, vojne iskaznice i redovita povezanost radiovezom, kao i zbrinjavanje naših ranjenika putem Sanitetskoga stožera HVO-a, davalo je našim ljudima dodatan polet i snagu. Bili smo i osjećali se hrvatskim vojnicima i braniteljima, premda ozemljem nismo mogli biti dijelom hercegbosanskoga tijela”, ističe Jurić koji je redovito komunicirao s Glavnom stožerom HVO-a, izvještavajući ih o stanju u Brigadi, stanju na bojišnicama, ali i o odnosu s neprijateljem i s partnerskom stranom, napose u vremenu kada je došlo do hrvatsko-muslimanskoga rata u drugim dijelovima pokrajina Bosne i Hercegovine.
Dana 23. ožujka 1993. Jurić je uputio dopis predstojniku Odjela obrane GS-a Bruni Stojiću, pišući kako se brigada Zrinski našla se u vrlo teškomu stanju, poradi nedostatka pogonskoga goriva.
“S obzirom na površinu koju pokrivamo i na naš stalni angažman u Posavini, a i na prijevoz naših potrepština iz Mostara, minimalne količine koje dobivamo od 2. korpusa ni približno ne zadovoljavaju naše potrebe. U izravnim kontaktima odobrili ste mi dosad za potrebe naše brigade 20 tisuća litara goriva. Međutim, zbog nedostatka cisterni za prijevoz, preuzeli smo samo 2500 litara. Ovoga smo puta osigurali dvije cisterne za prijevoz od Dalmacije do Tuzle, s mogućnošću prijevoza ukupno 24 tisuće litara te vas molimo da odobrite tu količinu”, stoji, uza ostalo, u tomu dopisu, u kojemu Jurić traži i osiguranje svježega mesa za ishranu vojnika, za koje bi poslao i hladnjaču.
Mjesec za mjesecom te 1993. donosio je nove ratne sukobe dojučerašnjih suboraca, a najopasnija za Tuzlu bila su borbena djelovanja između HVO-a i Armije na prostorima koji su najbliže Tuzli. U travnju izbija otvoreni rat između HVO-a i Armije u Zenici, kada je otet Živko Totić, zapovjednik zeničke brigade HVO-a Jure Francetić, a četvorica njegovih pratitelja ubijeni. U kasnijim je danima ubijen 31, a u muslimanske ratne logore odvedeno najmanje 320 pripadnika zeničke brigade HVO-a. U lipnju otpočinje muslimanski napad na Žepče, gdje HVO zaustavlja izdajničke nasrtaje, ali ostaje u potpunomu okruženju od strane srpskih i muslimanskih snaga. Dana 6. studenog 1993. pripadnici Postrojbe za posebne namjene MUP-a i Vojne policije Prvoga korpusa Armije RBiH upale su u vojarnu sarajevskoga HVO-a, u prostorije Glavnoga stožera i u sjedište Vojne policije HVO-a, zarobivši hrvatske bojovnike i zatočivši ih u bivšu vojarnu Viktor Bubanj koja je postala ratnim logorom.
Ratni zapovjednik sarajevskoga HVO-a, pukovnik Slavko Zelić, u razgovoru za mrežnu stranicu www.hvosarajevo.ba svjedoči kako je Zapovjedništvo Prvoga korpusa Armije RBiH priopćilo Odluku o ukidanju Stožera HVO Sarajevo i o ustrojbi Hrvatske brigade Kralj Tvrtko u sastavu toga korpusa, u koju je većina Hrvata, na kraju, bila primorana pristupiti.
“Momci iz dvije naše satnije, zbog neprihvaćanja novih okolnosti, prešli su Miljacku i predali se Srbima. Bili su zarobljeni šest mjeseci, izvodili najteže radove, pri čemu su trojica poginula, jedanaestorica su ranjeni, a njih 75 ostali su trajnim invalidima”, prisjeća se Zelić.
Predanost tuzlanskih Hrvata pravednoj borbi Herceg-Bosne
Plamteći hrvatsko-muslimanski rat diljem bosanskih sela i gradova, koji se rasplamsao i u Hercegovini, ipak nije buknuo i na tuzlanskomu području, ali stanje nije bilo nimalo nalik onomu iz dana suradnje u otporu koji je pružan srbočetničkim snagama. Zapovjednik Jurić 23. srpnja 1993. godine upućuje Glavnomu stožeru HVO-a Informaciju o vojno-političkomu stanju na prostoru odgovornosti Brigade. Informacija je naslovljena na pozornost general bojnika Milivoja Petkovića.
“Politička klima u kojoj živimo i strukture civilne vlasti na tuzlanskomu području nisu radikalno promijenili stajalište i odnos naspram hrvatskoga pučanstva ovoga prostora niti naspram 115. brigade. To ne znači kako ne postoje povećana politička tenzija naspram Hrvata i ekstremna istupanja koja zasad nisu institucionalizirana i ne predstavljaju politički kurs muslimanske vlasti u Tuzli. Zapovjedništvo Brigade cijeni kako kreatori ovakove politike naspram Hrvata ovih prostora polaze od procjene vojničke snage 115. brigade i onoga što bi sukobi mogli donijeti. Brigada Zrinski naspram četnika drži crtu od 10 km i to na strateškomu smjeru, jednim od vrata Tuzle. Ta crta osigurava hrvatska sela i omogućuje, brzim manevrom postrojbi, borbeni raspored koji će ih u potpunosti zaštititi. Vojska i pučanstvo ne razmišljaju o dragovoljnomu seljenju s ovih prostora, a 115. brigada u svojemu odnosu s Muslimanima nije izgubila svoj hrvatski identitet brigade HVO-a. Teško nam pada to što se naše brigade bore protivu postrojbi Armije RBiH u Središnjoj Bosni i u Hercegovini, a mi zajedno sa njima protivu četnika. Agresore na naš narod nismo bi¬rali mi, već oni nas i spremni smo boriti se protivu svakoga agresora koji nas napadne. Nismo niti ćemo odstupiti od politike HZ HB. Molimo Vas, gospodine generale, prenesite našu potporu pravednoj borbi našim brigadama protivu agresorskih postrojbi Armije RBiH sa željom da što prije uspostave nadzor nad cjelokupnim ozemljem Herceg-Bosne”, zapisao je, između ostaloga, pukovnik Jurić toga srpnja 1993. godine.
Naime, tuzlanska je brigada HVO-a već u siječnju 1993. iz tuzlanskoga stožera Armije RBiH dobila nalog, pored vojničkoga znamenja HVO-a na odorama nositi i oznake Armije, na što Hrvati nisu pristali, poglavito jer im partnerska strana uopće nije imala mjerodavnost zapovijedati. Od lipnja, pak, kreću sve izravniji pritisci, premda je Jurić još 14. svibnja 1993. godine, u tuzlanskoj vojarni Husinska buna, danas imena Husein Kapetan Gradaščević, bratimio 115. brigadu s Prvom tuzlanskom brigadom Armije, u čije je ime Povelju o bratimljenju potpisao zapovjednik bojnik Jusuf Šećerbegović.
Sarajevski pritisak za počinjenje veleizdaje
“Naša vjernost Hrvatstvu i Herceg-Bosni izazvala je strahovit medijski odgovor muslimanske strane, što je prouzročilo negativan naboj kod muslimanskoga puka naspram naše vojske i pučanstva, a sve se više i mjesnih tuzlanskih političara javno zalažu za ukidanje HVO-a. U jesen nas naveliko nazivaju agresorima, jednako kao i četnike, zovu nas ustašama i ratnim zločincima, a mi i nadalje pod svojim oznakama, u sastavu HVO-a, čuvamo svoje položaje i još uvijek zajedno s Armijom držimo bojišnicu protivu Srba. Sukob Armije i HVO-a oko Vareša, gdje se naš ratni partner, Drugi korpus Armije RBiH, izravno sudario s postrojbama HVO-a, doveo je do kulminacije netrpeljivost u Tuzli”, svjedoči nam Jurić.
Drugi je armijski korpus tada već imao nadmoć i snagu vojnički poraziti tuzlanski HVO, gdje bi i hrvatsko civilno pučanstvo, što se dade zaključiti iz iskustva drugih prostora na kojima je Armija napala dojučerašnje suborce, doživjelo istrebljenje. Međutim, snage HVO-a pokrivale su jako bitne položaje prema Srbima i, sukladno posebnosti područja, bile su dislocirane po planinskim selima pa su se Muslimani odlučili na političku odnosno na državnu prinudu.
“Odlukom Predsjedništva RBiH, br. 1592/93., od 14. prosinca 1993. godine, brigada Zrinski trebala je biti preimenovana i prijeći u sastav tri tuzlanske brigade Armije RBiH. Uslijedila je zapovijed zapovjednika Armije RBiH i zapovjednika Drugoga armijskog korpusa od 29. prosinca 1993. o provođenju Odluke Predsjedništva. Pristanak na taj čin svi smo u Zapovjedništvu Brigade i u HVO HZ Soli smatrali činom izdaje. Praktično su nas doveli u položaj biranja između dva zla: promijeniti oznake i, po zapovijedi Armije, jurišati na postrojbe HVO-a u Središnjoj Bosni, što je postalo sudbinom sarajevskih branitelja, ili stupiti u oružani sukob s Muslimanima te, s obzirom na neravnopravan odnosa snaga, izgubiti sve, poput Hrvata Kaknja i Vareša. Odabrali smo treći put”, ponosno nam Jurić tumači vrhunski vojničko-politički manevar, kojim je spašeno na desetke tisuća života.
On je 16. prosinca 1993. godine, na dokumentu pod djelovodnim brojem 224/12-424, hrvatskomu predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, predsjedniku HR HB mr. Mati Bobanu, predsjedniku HVO-a HR HB dr. Jadranku Prliću i generalu Anti Rosi u GS HVO-a uputio dopis nazivlja Vojno politička implikacija glede odluke Predsjedništva BiH o transformaciji brigada HVO u postrojbe Armije RBiH.
“Vjerujemo kako je politika hrvatske države naspram Hrvata BiH pragmatična jer svi živimo na jednomu kompaktnom prostoru te nam se i interesi, glede različnoga geopolitičkog položaja, razlikuju. Svjesni smo kako se na jednomu dijelu bivše BiH vode borbe za zaokruženje HR HB, što je svakako hrvatski interes, ali isto tako vjerujemo kako je i ova naša borba, a gdje nismo u stanju ozemno se povezati s HR HB, u hrvatskomu interesu. Pred našim je zapovjedništvom dvojba: izgubiti dio hrvatskoga identiteta ili krenuti u oružani sukob sa našim vojno-političkim okruženjem, u čemu procjenjujemo kako su nam minimalne ili gotovo nikakove mogućnosti za uspjeh. Sa svim smo se dosadanjim dvojbama nosili sami, ali sada, prvi put, tražimo od Vas savjet jer je ovo povijesni trenutak, a iza nas stoji dvije tisuće bojovnika i oko 40 tisuća hrvatskih pučana”, upozorio je Jurić cjelokupan hrvatski vrh.
No, na odgovor ipak nisu čekali do unedogled nego je vrh HVO HZ Soli, nakon jednotjednoga vijećanja, odlučio kako će u sukob s Armijom ući samo ukoliko budu prvi napadnuti, jer ako, zbog stvaranja crte obrane prema Muslimanima, oslabe bojišnicu prema Srbima, a dođe do pregrupiranja srpskih snaga, spasa više nema.
Raspuštanje 115. tuzlanske brigade HVO-a
“Kako rekoh, odabrali smo treću mogućnost kojoj se nitko nije nadao, i 10. siječnja 1994. godine završili ratni put 115. brigade Zrinski HVO-a HR HB. Cjelokupan smo vojni potencijal, oružje i opremu, ostavili u hrvatskim rukama, prebacivši sve u sela iz kojih smo držali bojišnicu prema Srbima. To je Zapovjedništvo Drugoga armijskog korpusa, premda iznenađeno, prešutno odobrilo jer im je bilo u interesu, a istoga dana kada smo donijeli Odluku o raspuštanju Brigade, pokazala se sva dvoličnost naših dojučerašnjih ratnih suboraca te je Zapovjednik Armije RBiH službeno pohvalio 115. brigadu za ukupan doprinos, iskazanu hrabrost i požrtvovanost njezinih bojovnika”, prisjeća se Jurić koji je još 6. siječnja 1994. godine, na dokumentu pod djelovodnim brojem 233/01-433, izvijestio GS HVO-a o nakani raspuštanja Brigade. Značajno je primijetiti kako u prethodnomu dopisu on Republiku BiH naziva bivšom, a u ovomu Izvješću njezino Predsjedništvo i Armiju RBiH takozvanima, što svjedoči o značajno drukčijoj ratnoj klimi u odnosu na prvo razdoblje Domovinskoga rata.
“Kako bismo spriječili progon hrvatskoga civilnog pučanstva i vojske, jer naspram sebe imamo 32 brigade Armije RBiH, predsjedništvo HVO HZ Soli donosi u Odluku o raspuštanju 115. brigade Zrinski HVO-a prije stupanja na snagu odluke tzv. Predsjedništva RBiH”, zapisao je u Izvješću, na koje je Glavni stožer odgovorio s potpunom suglasnošću.
Nakon prestanka postojanja 115. brigade, većina njezinih pripadnika nastavlja ratni put u hrvatskim postrojbama diljem Herceg-Bosne i Hrvatske, najvećma u sastavu 107. i 108. brigade HVO-a odnosno u Gradačcu i u Brčkomu. Oni koji su odlučili ostati u Tuzli doživjeli su organiziran policijski progon, nasilno vojačenje u postrojbe Armije ili, pak, zarobljavanje i odvođenje u zloglasne muslimanske ratne logore.
“Nekoliko desetina naših momaka odlučilo se na izrazito riskantan čin prelaska preko crte razdvajanja prema Srbima na Majevici i na Ozrenu. Uglavnom su zarobljeni i kasnije razmijenjeni pa su završili u postrojbama HVO-a u Žepču, Središnjoj Bosni ili u Hercegovini”, završio je Jurić ovu nesvakidanju ratnu priču.
Zapovjedništvo Brigade, osim zapovjednika Zvonka Jurića, činili su: načelnik Stožera Brigade Milenko Horvatić, načelnik Odjela za ONP Davorin Vidić, načelnik Odjela za izvještajne poslove Ivo Banović, načelnik Odjela za ustroj i za kadrovske poslove Milenko Grgurić, načelnik Topništva Ilija Josić, načelnik Inženjerije Vinko Marković, načelnik Veze i KZ-a Dragan Šimić, načelnik RBKO-a Ilija Stojak, načelnik Ureda Nebojša Josić, pomoćnik zapovjednika za IPD Mijo Čajić, načelnik Odjela SIS-a Niko Jurić, pomoćnik zapovjednika za logistiku Marko Mijatović, načelnik Tehničke službe Vlado Lončar, načelnik Intendantske službe Mijo Antić, načelnik Sanitetske službe Zlatko Pavljašević, načelnik Prometne službe Branko Lukić i načelnik Financijske službe Zlatan Matuzović.
Piše: Darko Juka
petak, 15.03.2013.
Diskriminacija hrvatskog stanovništva na području tuzlanske županije
Tri jaka izvora prihoda koja se nalaze na području MZ Drijenča a za iste je zakinuta od općine Čelić od osnivanja iste općine pa do dan danas.
Dvadesetogodišnja diskriminacija Drijenče
Na satelitskoj mapi kopiranoj sa Google sam obilježio tri tipa diskriminacije Drijenče kao jedine MZ u kojoj živi većinsko stanovništvo Hrvatske narodnosti u Općini Čelić;
1. Obiljećeno je veliko obradivo zemljište na teritoriju MZ Drijenča koje je nakon Daytonskog sporazuma novoosnovana Općina Čelić u koju je gurnuta i Drijenča (treba napomenuti protiv volje Drjenčana) bez suglasnosti drjenčana dala na korištenje osobi koja nije iz Drijenče. Smatramo da je time Općina Čelić počinila veliku diskriminaciju prema MZ Drijenča i njenim mještanima koji su jedini u toj Općini Hrvatske narodnosti. MZ Drijenča je tim činom oštećena najmanje za 10.000 KM godišnjih prihoda. Osvrnemo li se na to, da je Drijenča od toga i ostala dva primjera mogla imati najmanje prihoda u proteklih 20 godina 500.000 KM, s lakoćom se da primijetiti da je na tom području počinjena nedopustiva diskriminacija nad Hrvatskim stanovništvom te da se sustavno uništavaju vitalni interes Hrvata, vrši se sustavno majoriziranje kojem je glavni cilj da se Hrvati što više raseljavaju i iseljavaju sa svojih stoljetnih ognjišta.
2. Obilježene su štale koje također nije mogao dobiti nitko od drjenčana nego je Općina bez suglasnosti MZ Drijenča dala na korištenje osobi koja nije iz Drijenče, a da od toga MZ Drijenča nema ni marke.
3. Obilježeno je mjesto gdje je u bivšoj državi Jugoslaviji jednom tjedno bila stočna pijaca. Općina je to svojevoljno ukinula protiv volje drjenčana.
Ako se na ovo doda da drjenčani kao dio Hrvatskog konstituivnog naroda u BiH nemaju nikakvu mogućnost u toj Općini Čelić da njihova djeca uče materinski Hrvatski jezik, da je zdravstvena briga za bolesne i nemoćne katastrofalna, da je MZ Drijenča tek prošle godine pred same lokalne izbore dobila neku crkavicu od novca iz Općinskog proračuna s ciljem da se po njihovoj volji, utiče na ishod lokalnih izbora 2012. -Iz svega se da zaključiti da je neophodno osnovati Općine Soli na području Tuzlanske županije koje će obuhvaćati sva naselja sa većinskim hrvatskim stanovništvom i na taj način će se omogućiti da Hrvati tog kraja imaju mogućnost da štite svoja osnovna ljudska i građanska prava te da se tako spriječi daljnja diskriminacija nad Hrvatima tuzlanske županije;-
-Stoga dijelim mišljenje mladih politologa o ustavnim reformama u FBiH;- Mišljenja smo kako je osigurati političku, institucionalnu, financijsku i svaku drugu ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini sa svim ostalim narodima, bez obzira koliki postotak od ukupnog broja stanovnika ove zemlje on čini jer Hrvate ne čini konstitutivnim to što ih postoji 10,11 ili 12 posto, već čini ih ono najvažnije, status konstitutivnog naroda iz Aneksa IV Daytonskog mirovnog sporazuma. Političku i institucionalnu ravnopravnost potrebno je osigurati kroz institucije Federacije, odnosno kroz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast na način da se Hrvatima omogući da uvijek mogu birati svoje predstavnike, da ti predstavnici ne budu preglasavani i da kroz njih ostvare svoj utjecaj.
Ideja o formiranju općine Soli koju bi činila hrvatska naselja pet prijeratnih općina rođena je već početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. No, nažalost, što zbog nesposobnosti lokalnih političara, opstrukcije državnih vlasti i pritisaka međunarodne zajednice, ideja o formiranju općine Soli nije ostvarena.
Predstojećim teritorijalno- administrativnim ustrojem Bosne i Hercegovine, a u skaldu s iskustvima iz zemalja EU i Europske povelje o lokalnoj samoupravi, stječu se uvjeti i za oživljavanje ove ideje.
Prednosti osnivanja općine Soli:
Izgradnja novog općinskog središta
Izgradnja prometnica i druge infrastrukture
Izgradnja i unaprjeđenje seoskih gospodarstava
Izgradnja poslovnih zona i obustavljanje iseljavanja stanovništva
Izgradnja i osnivanje ustanova osnovnog i srednjeg obrazovanja
Izgradnaj i unapredjenje zdravstva i socijalne zaštite
Unaprjeđenje i promicanje kulture i sporta
Ekonomska opravdanost:
Od 65 naselja u općini Tuzla, uključujući i samo gradsko naselje, 32 naselja ili 49.24% naselja imaju apsolutnu hrvatsku većinu, isto tako postoji i veći broj zaselaka s hrvatskim stanovništvom u većinskim muslimanskim naseljima. Ova naselja tvore jednu teritorijalno povezanu cjelinu na kojoj živi oko 25 do 30 tisuća Hrvata. Hrvatski teritorij je uglavnom kompaktan i izgradnjom novih cestovnih pravaca tvori, zajedno s općinom Ravne, jednu teritorijalnu cjelinu koja se proteže sve do Save. Sama činjenica osnivanja općine Soli i izgradnja novog općinskog središta i općinskih institucija bi dovela do gospodarskog razvoja ovih krajeva. Izgradnjom općinskog centra i gospodarskih zona stekli bi se povoljni uvjeti za procvat privatnog poduzetništva.
Suštinski zadatak Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine je zaštititi hrvatski narod diljem naše domovine. BiH mora živjeti na načelu apsolutne ravnopravnosti tri naroda i svih građana. To je, uostalom, bilo i referendumsko pitanje prije 21 godine. Što se tiče Hrvata znamo kako je prošlo i ako će to biti osnova i za današnje razgovore o unutarnjem ustrojstvu BiH onda ćemo se lako dogovoriti da nađemo funkcionalno rješenje te krenemo rješavati ekonomske i socijalne probleme svih ljudi u BiH-, kazao je prof. dr. Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH na javnoj tribini "Reorganizacija BiH"
Puno toga će se morati izmijeniti od najvišeg državnog nivoa, entitetskog nivoa te županijskog nivoa da bi se nakon tih izmjena moglo popraviti stanje na nivou općina i mjesnih zajednica. Pri tome je u svemu tome najvažnije da svaki konstituivni narodi i manjine sami sebi biraju svoje najsavjesnije i najodgovornije predstavnike bez mogućnosti da jedni drugima bilo što nameću, te da izabrani prdstavnici obavljaju svoju dužnost s punom savješću i odgovornošću uz maksimalnu mogućnost kontrole i sankcija za neodgovornost.
Izborne makinacije; Po dostupnim informacijama, inicijativa o zajedničkom istupu i zajedničkim kandidatima imaju razlog upravo u predstojećim općim izborima koji bi se trebali održati u listopadu sljedeće godine. U međuvremenu se očekuje da će se promijeniti Izborni zakon BiH oko načina biranja članova Predsjedništva ili pak izaslanika u Dom naroda. Zbog nepravednog sustava i očite makinacije s narodnim legitimitetom, u dva navrata na izborima je za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran Željko Komšić iz redova SDP-a BiH. Promjena Izbornog zakona neće zasigurno do kraja odbaciti mogućnosti novih makinacija jer se izborni proces uglavnom na to svodi. Zbog toga će HNS, kako se doznaje, imati svoga kandidata za člana Predsjedništva BiH što bi onda u značajnoj mjeri smanjilo mogućnosti da glasovi birača iz drugih naroda utječu na ovaj izbor.
- Čović je kazao kako HDZ BiH nema kompromisa oko tri osnove u rješavanju pitanja funkcioniranja BiH:
-BiH mora biti u međunarodno priznatim granicama, a što podrazumijeva jedinstveni pravni i ekonomski prostor; BiH mora imati euroatlanski, europski put za što nema alternative; U BiH mora biti ustavna jednakopravnost hrvatskog naroda s druga dva konstitutivna naroda-.
U okviru takvih stajališta, u kojima nema mjesta "političkoj trgovini" ni s jednim prostorom na kojemu žive Hrvati niti kompromisa oko ustavne jednakopravnosti hrvatskog naroda ma u kojem dijelu BiH živjeli, HDZ BiH, kako je kazao Čović, nastupa u razgovorima s predstavnicima drugih političkih stranaka, Europske unije i međunarodne zajednice. To je bila poruka i hrvatskom narodu u Tuzlanskoj županiji da nema razloga za bojazan kako će neki prostor gdje Hrvati žive biti zaboravljen ili izostavljen iz pregovora i zagovaranja apsolutne jednakopravnosti.
- Nisam bio ni u kakvom ratu, borac sam za mir i jednakopravnost i ponosan sam na to. Stoga dijelim riječi kardinala Vinka Puljića; „"Mir je uvijek povod pravednosti". Sad kad imamo mir potrebno je izgraditi temelje društva u kome pravednost neće biti samo na papiru nego će to biti zaista vidljivo u stvarnom svakodnevnom životu sprovedeno kroz reforme koje će svojim izmjenama kroz funkcionalne zakonske odredbe, omogućiti zaista jednakopravnost za sva tri konstituivna naroda, sve manjine i sve građane.
utorak, 07.08.2012.
Duhovno ili materijalno bogatstvo
Koliko god da se trudim da sam sebi objasnim da je duhovno bogatstvo ispred materijalnog, ne mogu a da ne zaključim da jedno bez drugog ne može. Imati samo duhovno bogatstvo bi značilo ne egzistirati u ovom materijalnom svijetu u kojem materijalno bogatstvo omogućava i olakšava da se duhovno bogatstvo usavršava i uzdiže, a na žalost, isto tako omogućava i da se duhovno bogatstvo zatire i unazađuje. Pokušavam pronaći ravnotežu i da ne dozvolim da prevagne materijalno a ni duhovno jer bi me odvelo u ne egzistenciju. O ovoj temi bi se moglo pisati u nedogled a na kraju se opet svodi sve na to, da je potrebno pronaći pravu ravnotežu između ta dva bogatstva koja su glavna okupacija čovjeka.
četvrtak, 20.08.2009.
Ukratko sve o Drijenči
Napisana je knjiga "Monografija o Drijenci" koja obuhvaca sve najvaznije vezano uz tu mladu zupu. O Drijenci su skrti pisani zapisi i dokazi kao sto se to napominje i u monografiji. Unatrag od 15. stoljeca je tesko pronaci ikakve pisane zapise o Drijenci pa se sva proslost opisuje od 15. stoljeca. A postoji prica od najstarijih Drjenackih (Bucjanskih) predaka kako je na tim prostorima najstariji predak Pio (Piljo) koji se tu nastanio jos za vrijeme kada je Kulin Ban napisao povelju o slobodnoj trgovini dubrovcana po bosni i u vrijeme pikolo kolonije na ovim prostorima. Piljo je zasnovao svoju veliku obitelj i imao kontrolu nad karavanama soli koja se transportirala u to vrijeme preko Majevice kroz Bucje (gdje su se karavane odmarale) i dalje prema Srebreniku. Ukratko opisati sve najvažnije o Župi Drijenča može najbolje uspjeti samo onome tko je u njoj rođen. Najbolje je to uradio Leon Kikić opisijući Drijenču u svjetlu riječi.
Größere Kartenansicht
ponedjeljak, 16.03.2009.
Nakon svega
Jeli uistinu tako teško biti samo čovjek?!
U Drijenči je u drugom svjetskom ratu poginulo 101 osoba. Koliko je poznato skoro pa svi su poginuli ili ubijeni kao civilne osobe. Postoje još živi svjedoci koji znaju kako su neke od tih osoba zločinački ubijene.
Žalosno je što se zna da su mnoge od ubijenih ubili partizani koji su bili četnici kad su ubijali sve hrvate koji su u to vrijeme bili imućni i nešto su značili u svom kraju. Isti četnici koji su ubijali hrvate civile kasnije su prešli u partizane. Po završetku rata su dobili svi dobre mirovine a one koje su poubijali nigdje se nije smjelo ni spomenuti. Tek kasnije su sramno uspjeli neke od ubijenih pripisivati žrtvama fašizma ali ih nigdje nisu spominjali u podignutim partizanskim spomenicima.
Jasno je da se to sve moglo dobro skrivati za vrijeme dok su partizani u tim krajevima odlučivali o svemu i nitko se nije smio protiviti njihovoj volji a oni koji su znali istinu morali su šutjeti.
Zašto je danas nakon svega teško priznati istinu?
U Drijenči je podignuta KNJIGA ŽALOSTI poginulim i poubijanim Drjenčanima zahvaljujuči samim Drjenčanima. Ali kao da nitko nije odgovoran za zločin počinjen nad civilima.
Treba li i dalje šutjeti?
Što je sa pravdom za koju se tvrdi da ratni zločin nikada ne može zastarjeti?
subota, 16.08.2008.
Drijenca je malo zivnula
Poznato je da bez dobre ceste nema ni dobre veze sa cijelim svijetom. Drijenca je zivnula ove godine, dovrsava se i asvaltira i cesta koja ce povezivati Drijencu sa Tuzlom. Ta cesta ce ujedno povezivati i cijelu opcinu Celic sa kantonom Tuzla. Konacno cijela opcina ce biti povezana najkracom asvaltnom cestom sa kantonom. Brko's map homepage
nedjelja, 06.05.2007.
Drenčani jedini Drenački donatori
Pitanje je dali će se itko sjetiti da da neku donaciju za Župu Drijenča
osim Drenčana. Nekakva obećanja stižu ali ni jedna donacija osim Drenačjih
donacija nije još ugledala svjetlo dana!
ponedjeljak, 30.04.2007.
GRB ŽUPE DRIJENČA
Osmišljen je i prihvaćen grb Župe Drijenča sa izgledom i opisom kao na slici
koju sam ovdje postavio. Za povećanje slike kliknuti mišem na malu slikicu.
Isto tako je dogovoreno postavljanje table (DOBRO DOŠLI U ŽUPU DRIJENČA)
za koju je već postavljen ram, a za koji se pobrinuo Karlo Jurić dosad najbolji
Drjenački Donator.
Sama profesionalna izrada table bi koštala 300€. Toliko košta samo materijal
(farbe i tabla). Tablu bi uradio Filip Jurić u svojoj grafičarskoj radnji i za samu
izradu neće naplatit ništa.
DODATAK na ovu staru obavijest. Nakon ove akcije je u zadnji momenat uskočio Mijo Jurić sa svojim gotovim prijedlogom za "grb Drijenče" koji smo svi prihvatili. Dakle ovo gore je samo slika prijedloga pokretača te akcije a u samom završetku je prihvaćen prijedlog gospodina Mije Jurića koji ovdje objavljujem da nebi bilo nepotrbenih nesuglasica oko pokretanja akcije izrade grba i konačnog Jurićevog prijedloga koji smo svi prihvatili.
ponedjeljak, 23.04.2007.
Prekrasan i iskren dopis o ŽUPI DRIJENČA u svjetlu riječi. Toplo prporučujem za pročitati.
SVJETLO RIJEČI - LEON KIKIĆ
utorak, 27.03.2007.
Drijenčani
Kako se ponašaju Drijenčani u dijaspori kada se sretnu?
To najbolje opisuje ova slika 
Šta da se radi, to više i nije vic, ljudi cijeli život rade i skupljaju
za izgradnju a niotko da se sjeti da ljudima pomogne u tome.
srijeda, 28.02.2007.
Povratak dijaspore u svoju Župu
Ovdje je riječ o mojoj rodnoj Župi Drijenča gdje sam rođen i nakon osmogodišnje škole sam se otisnuo prema zapadu kao i svi ostali mladi iz Drijenče. U Drijenči bi to rekli "Trbuhom za kruhom". Bilo da je riječ o deljnjem školovanju ili zaposlenju mladi iz Župe Drijenča redovno odlaze u svijet. Zagreb i Beč su najbrojniji po tim statistikama a Drijenčana ima sve do Amerike i Australije.
Znam da se nije ni lako ni jednostavno vratiti i nastaviti živjeti tamo odakle se moralo otići "trbuhom za kruhom" još u mladosti. Posao i obitelj negdje drugdje u dijaspori nas vežu.
Možda ipak neki uspiju pronaći mogućnost povratka na svoju djedovinu prije odlaska u mirovinu ili ako ne prije onda bar u mirovinu na svoju djedovinu gdje je još uvijek čist i nezagađen zrak kojeg je sve teže u svijetu takvog nać.
